Kontrast??? Šta to znači…..

Eh… Kako saopštiti ovo… jedino…. SAMO VAS POSMATRAMIMG_3722

Prošlo je već 6 dana kako sam stigao u Kathmandu, glavni grad Nepala, države koja nikada nije bila nečija kolonija. To izgleda ima onu dodatno lošu stranu… ostaneš izolovan, sve stoji, ne razvija se, putevi zemljani, beton za mini zgradu se miješa ručno na komadu lima(2018), tek 2008 iz monarhije pređeš u demokratiju i otvoriš prema svijetu i dobiješ priličan haos. Ljepote boja i prirode u Nepalu su mnogi opisivali i definitivno je fantastično i to bi svako ko putuje u Nepal trebalo da zna.

Treći dan po dolasku dobio sam poziv da se priključim ekipi koja igra futsal na jednom natkrivenom poligonu sa podlogom od vještačke trave. Cijena termina od sat vremena je 2000 NPR (oko 17 EUR) sa flašom vode za svakog ponaosob. Bilo je to dobro druženje sa dobrim igračima futsala pa na moje iznenađenje sam dobio poziv da se opet priključim u subotu (dobro sam se pokazao 😀 i tako promovisao FK Priboj).IMG_3678

Otkrio sam bazen solidne veličine i kupio cjelodnevnu ulaznicu unaprijed 200 NPR (1.7 EUR) pa ću naredni dan na plivanje, da malo razmrdam koske.

Šetnja Kathmanduom pruža bezbroj mogućnosti, da se svrati u jedan od bezbroj kafića, restorana, prodavnica, da se preskače svježe iskopani kanal, šahte, a posebnu čar daju vlasnici radnji u Boudha street koji zalivaju zemljani put ispred pa se osjetim kao malo dijete dok preskačem lokve od blata i vode. U toj šetnji naiđem na dućan koji prodaje svašta a na kanapu ima poredano dosta malih zastavica i zastadoh da slikam zastavu BiH, kad ono vlasnik dućana izlazi i pita me odakle sam, ja kažem iz BiH a on ni manje ni više nego: wow, bio sam u Sarajevu dok sam bio mlad. Tu se ispričamo ko “svoji” jedno desetak minuta i nastavim hod dalje.

IMG_3694

Boudha road je u stvari prosječno široka ulica, jako prometna i u punom kapacitetu daje doprinos terminu koji se često upotrebljava za Kathmandu: “Dustmandu”-Prašnjavko (slobodno tumačenje termina od strane autora ovog teksta). Zašto? Pa zato što je napravljena od kombinacije šljunka i zemlje. Vidjeti takvu ulicu u jednom glavnom gradu je svakako šok, ali djeluje da se stanovnici baš i ne sekiraju zbog toga pa ni ja 😀

 

Jedan od dokaza da razvoj infrastrukture nije pratio broj stanovnika koji su se nakon formiranja demokratije uputili u potragu za boljim životom i blagostanjem su i snopovi kablova koji vise na sve strane i tako su upetljani da nisam siguran da li iko ima pojma šta je tu. Od svih lokacija koje sam podsjetio, ovakav “kablovski” haos u manjoj mjeri sam vidjeo samo u Tirani. U jednom momentu kamion natovaren čeličnim cijevima koje su izvirivale više od metar preko kabine, zapeo je tim cijevima za kablove, pokidao nekoliko, iz kamiona izlazi momak i samo onaj pokidani dio zamota za preostali snop kablova i ode. Neko je zasigurno ostao bez telefona ili interneta (koji je solidno dobar 30/14 Mbps za 17 EUR).

Glavno prevozno sredstvo uz motore i skutere kojih na ulici ima kao bicikala u Holandiji su minibusevi u koje se trpaju putnici tako da u pojednim momentima izgledaju kao sardine a ne ljudi. Svaki kafe je u znaku svjetskog prvenstva i nudi gledanje utakmica uz lokalno pivo (0.6 l) od 290 NPR (2.4 EUR).

 

Kontrast???? I don’t think so 😉

Kathmandu, druga strana svijeta :)

Želja da posjetim ovaj dio svijeta rasla je namanje desetak godina, uvijek sam bio blizu a evo sada nakon povratka iz USA uspijevam od ostvarim svoju davnošnju želju. Ostvarivanje započelo pa idemo polako……

Povratnu kartu sam kupio sredinom februara za jun (kupovina karte se najčešće obavlja oko 3-4 mjeseca unaprijed da bi pronašli najpovoljniju cijenu) i nađoh sa FlyDubai, relacija Sarajevo-Dubai-Kathmandu za 547 EUR, (7 + 20 kg) sa refundacijom od 180 EUR nakon obavljenih letova na karticu koju sam koristio za kupovinu (koju sam btw morao predočiti na aerodromu službenicima pri čekiranju za let). Spakovane stvari, laptop i fotoaparat i na autobus. Prva relacija Priboj-Sarajevo prošla fino. U Sarajevu kratak susret sa Marinelom i Mirelom u Networks-u (hvala za print i kopiranje ❤ ) i pravac na aerodrom Sarajevo autobusom Centrotransa. Bus polazi od Vijećnice a staje i na stajalištu kod Predsjedništva. Cijena u jednom pravcu 5 KM a može i povratna za 8KM. Svi polasci su usaglašeni sa letovima tako da nemate brigu oko dolaska na aerodrom.

Na aerodromu blago iznenađenje jer do sada gdje sam god putovao red je bio ispred šaltera za čekiranje, u ovom slučaju samo radnik i dva člana FlyDubai aerodromskog tima, nigdje bar jednog putnika. Pomislih da nisam zakasnio ili da je let pomjeren a ja nisam provjerio, prilazim i pitam: Dobar dan, FlyDubai čekiranje? Kaže meni čovjek: Vidiš da piše gore i kez od uva do uva. Pokrij se po glavi, predaj pasoš i ćuti. Let čekiran, torba predata, kafa (4.5 KM) i avantura može da počne.

dav
Boarding pass-ovi i kafa od 4.5 KM

FlyDubai u ekonomskoj klasi ne obezbjeđuje obroke niti osvježenje i sve se može ili naručiti putem sajta ili kupiti direktno u avionu (prihvataju samo kreditne kartice, EUR, USD i AED). Let trajao oko 6 sati do Dubaia, više od polovine sam prespavao a sjedište pored prozora mi je omogućilo pogled na stijene i sivilo na zemlji čim smo napustili vazdušni prostor Bugarske. Dolazak oko 11 uveče (Dubai vrijeme) i naravno 41 stepen celzijusa i samo 38% vlažnosti vazduha. FlyDubai za svoje letove koristi Terminal 2 koji ako se uporedi sa Terminalom 3 istog aerodroma, izgleda kao fićo pored najnovijeg ferarija(da ne iskoristim ružnije poređenje). Jedva sam našao prostor da prilegnem posle večere (gladan nikada nisam mogao zaspati) jer mi je let za Kathmandu ujutro u 9:15.

Ustajanje u 6h, ustupio sam mjesto jednoj djevojci koja se sklupčala na stolici i konstantno pokušavala da zaspi a svoju zahvalnost pokazala je širokim osmjehom uz: “Hvala puno, vrlo ste ljubazni”. Let do Kathmandua kasnio je 35 minuta zbog gužve na pisti, jer je u isto vrijeme polijetalo 6 aviona u raznim smjerovima a trajao ukupno 4.5 sata. Opet sjedište do prozora, i pogled na sivilo (pih ništa novo, kompletan ovaj dio svijeta je u toj boji).

dav
Dobrodošlica na ulasku u aerodromsku zgradu, Tribuvan International Airport

Aerodromska zgrada iznutra ali izvana je obložena sitnom ciglom na koju su u Kathmanduu ponosni i po čemu se Kathmandu i prepoznaje iz vazduha: Bezbroj ciglana u Kathmandu dolini.

Na ulasku u zgradu, svi stranci popunjavaju ulaznu karticu (embarkation card), sledeći korak je da se na automatima (touch screen) popunjava zahtjev za vizu, napraviš selfi na tom istom automatu i dobiješ listić sa bar kodom i brojem. Sa tim listićem i pasošem u red da se plati naknada za vizu (do 15 dana je 25 USD, a do 30 dana je 40 USD). Primaju razne valute(EUR, USD, CAD, AUD, CHF i slično). Nakon plaćanja, u red kod imigracionog službenika uz pasoš i dokaz o uplati na Nepalskom (čak mi ni ime nije dobro napisao). Bez obzira na to službenik me pita kuda idem i razlog posjete i imam li povratnu kartu. Kažem da imam ali nemam internet na telefonu da pokažem. Kaže mi: ima wifi koji mi (službenici) koristimo. Nemam šifru, kažem ja, nema problema, daj telefon da ti je upišem. Upisa šifru, sačuva je u telefon, ja mu pokažem karte i meni ostade pristup netu za vrijeme na aerodromu kad se budem vraćao…. juhuuuuu 😀

Pokupim torbu sa trake, i lagano ispred da prepoznam svoje ime na papiru kod taksiste koji me vozi do smjestaja (organizovan od strane hosta). Gužva, prašina, sirene, vozi se kontra stranom u odnosu na nas, a tako i mimoilazi pri šetnji. Taksi vozilo minijaturni Suzuki (prašnjav naravno) i vozač koji nešto priča a ja samo klimam glavom jer ni riječi ne razumijem, dobro je da me nije odvezao negdje van grada. Prvi utisci KOLAPS, HAOS. Dolazak u smještaj, fin udoban (8 EUR/noć) i host me obavještava da će da me sledeći dan prebaci u smještaj na Thamel-u, odakle je mnogo lakše da se istražuje grad. A to ako mi odgovara, prepoloviće cijenu. Odemo tamo odmah, opet super krevet i uslovi… opet juhuuuu 😀

Spavanje, odmor (jet lag utiče) i pripreme za obilaske….. Pozdrav iz Kathmandua, grada na 1300 metara nadmorske visine.

Putujem…. i stigao sam… u nepoznato :)

Poletjeli smo iz Istanbula, provirujem kroz prozor, posmatram grad iz vazduha… Pogled kroz prozor mi prekida stjuardesa (mnogo lijepa djevojka) kad je naišla s večerom (piletina po mom izboru). Ostatak vremena provodim uz film na ICE aplikaciji… Stižemo u Dubai i odmah iznenađenje (pristigli smo oko 01:00 iza ponoći), izlazim iz aviona i vreo vazduh napolju, ravno 36 stepeni celzijusa(ej sat iza ponoći). Busom nas transportuju od aviona do terminala 3, kontrola za putnike u tranzitu, prolazim do udobnih sofa u prizemlju tranzitne zone, tu se pružim na jednu i posmatram masu ljudi koji zure u monitore i traže njihv let u moru letova sa terminala 3. Odmor mi prekida jedan skockan momak koji pokazuje akreditaciju sa aerodroma (kasnije sam saznao da je iz kontrole servisa usluga na aerodromu), tu smo porazgovarali oko dvadesetak minuta(+za većinu -za  samo sat besplatnog interenta)

Lagano kunjanje, ustajanje u 08h, doručak (na račun Emirejtsa naravno), šetnja do gejta za let za Sao Paulo. Prilazim check-in lokaciji, prijavljujem torbu za čekiranje, kaže meni lik: “Može to kao ručni prtljag”(moja torba je dunlop teniska torba teška 13 kg), kažem mu da nije i da hoću da je čekiram, opet on da može kao ručni prtljag, na moje ponovno insistiranje da je ostavim kao čekirani prtljag, kaže on meni: “ajd okreni se da vidim još jednom” okrenem se i pokažem torbu, on namignu i kaže: “Ipak ručni prtljag”. Posle dva sata sjedenja, smjestim se u avion (opet mjesto do prozora), ručak, ICE aplikacija sa filmovima, razmjena osmjeha i mahanje sa članicom Indijske Olimpijske selekcije(teniserka-dubl igrač), popunjavanje ulaznog papira za Brazil (svi putnici u Brazil moraju popuniti identifikacinu karticu-papir koju će sigurnosna služba da uporedi s vašim pasošem i da pečatira datum ulaska), besplatan internet (opet sat vremena, ako želiš duže, 1 USD za 24 sata, moguće kupiti karticom). Nakon 14.5 sati leta stižemo u Sao Paulo (kasno popodne), sat i kusur čekanja za prolaz sigurnosne kontrole, Olimpijski pečat u pasošu, lagano do izlaza, susrećem volonterku u žutoj uniformi koja se oduševila na moje pominjanje da sam iz BiH (zaljubljena u Asmira Begovića-golmana BiH selekcije) i prva greška… Odlazim na šalter banke na aerodromu i mijenjam evropsku valutu za Brazilski Real, em što je kurs loš (nizak) em banka uzima 25 evra za transakciju-ovan neopjevani… Izlazim napolje i greška broj dva…. Plaćam 45.50 Reala (oko 13 evra) prevoz s aerodroma do Tiete autobuske stanice (regularan autobus) vožnja od 15 minuta…. Ako mi je za utjehu nisam jedini napravio grešku, dok sam čekao bus upoznao sam Estonku (Anete) pa jedno drugom kukamo kako je skup bus. Glavna autobuska stanica u Sao Paulu (Tiete) je ogromna, na tri nivoa i preko 100 perona a kupovina karata se obavlja na šalterima kompanija (svaka kompanija ima svoj šalter), dva sata protezanja, kupovina karte (90 Reala-25 evra) i prevoz do Rio de Janeira(7 sati, uobičajeno je 6 ali je bio zastoj zbog prevrtanja kamiona s balvanima na prelasku preko planine). U busu grupa mlađih žena, u razgovoru s jednom(google translate) saznajem da su njih 4 seksualne radnice i da idu u Rio jer su čule da će biti dosta posla pošto veliki broj ljudi dolazi u grad, dobio sam flajer na izlasku iz busa…. Welcome to RIO DE JANEIRO 😀

I ja ću na Olimpijske igre… kako?

Poznat sam u kraju da imam neobične ideje, ponekad okarakterisane kao “čudne” pa konstatacija da hoću da odem na OI u Brazil nije bila ništa manje “čudna”. Do te ideje sam došao čitajući utiske volontera na Svjetskom prvenstvu u fudbalu u Južnoj Africi…

img_20160801_072743  img_20160801_062031

Rekoh sebi: “Ajde probaj, ne košta te ništa” a koštalo me, i to dosta… na emotivnom planu, jer smoći snage nakon tri neuspješna pokušaja(SP u košarci u Španiji, SP u rukometu u Kataru, Omladinske zimske OI u Norveškoj) da u godinu i kusur dana prođem sve zadatke postavljene pred nas kandidate. Svakodnevno iščekujući novi zadatak, zapitao sam se bezbroj puta šta li nas to očekuje u Riju kad je ovakva selekcija u pitanju. Testovi, direktne situacije, grupni intervju….. Pa opet testovi, upoznavanje sa olimpijskim sportovima… I onda nakon godinu i 4 mjeseca, stiže obavještenje o prihvatanju moje aplikacije. Nisam mogao poželjeti ljepši poklon za rođendan(jedini je bio tog dana) jeeeeeaaaaaa uhuuuuuu.

Nakon toga još nekoliko testova(obaveznih) i iščekivanje pozicije i rasporeda…. stiže obavještenje da će pozicija biti poznata u februaru… ma ni blizu…. prođe februar, mart, april i početkom maja stiže i pozicija i raspored, EVS team member (u našem jeziku poznat kao Evropski Volonterski Servis) ali za Olimpijadu značenje skraćenice je Event Service team member-u prevodu sve i svašta, jer nakon prijema rasporeda dobih i opis radnog mjesta, 26 različitih zadataka… Kuku meni 😀 !!!!! Dan za danom prolazi i dolazi vrijeme planiranja odlaska u Rio de Janeiro..ja..  Skupih nekako lovu (hvala na pomoći Opštini Lopare, SAS doo iz Priboja i SEEYN mreži), kupim kartu i lagano na spremanje torbe… Al’ neće tako lako…. Nesretna AlItalija prodala 10% više karata nego što je kapacitet aviona(Sofija-Rim-Rio de Janeiro i nazad)-poznato kao “overbooking”. I tako ja ostanem bez karte na 3 dana pred polazak. Grozničava pretraga, telefonski razgovori preko okeana, kroz glavu prolazi svašta a najteže pada misao da ne idem na OI. Pomirim se sa situacijom, isključujem laptop i legnem da spavam. Malo prosla ponoć, budim se, uključujem laptop, pretraga me vodi na sajt Emirejtsa i pronalazim kartu(Istanbul-Dubai-Sao Paulo i nazad) za 1171 EUR, kupujem bez razmišljanja i spremam se za polazak…. Rio evo meeeeeeeeeee 😀

Spremam stvari, sjedam u bus kompanije sa kojom više nikada neću ići, kasnim na polazak za Sofiju(iz Beograda), odlazim do Niša, iz Niša do Pirota, iz Pirota taksijem do granice, granicu između Srbije i Bugarske prelazim pješke(500 metara), od granice do Sofije busom neke Turske kompanije, iz Sofije do Haskova(rodno mjesto Grigora Dimitrova) opet bus, od Haskova do Istanbula METRO kompanijom(dobri i udobni autobusi), kasnim na čekiranje prtljaga na aerodromu(gužva na ulasku u Istanbul-kroz glavu mi prolazi da ću da zakasnim na let: Istanbul-Dubai), ode sva kozmetika +litar Majevičke šljivovice, i ja sa mojom velikom torbom u avion….. Let počinje i onda tek nekih pola sata kasnije osjetim olakšanje uz kafu…..

P.S. Hvala i mom internet provajderu Zona.ba i partneru Teo.net za besplatan internet.